Aliens vs. Predator Čojstvo, junaštvo i srčana aritmija
Ovo je trenutno jedina igra na svijetu koja će vam na pravi način dočarati kako se morala osjećati Ripleyeva dok je sa bacačem plamena silazila u sluzave hodnike alienskog legla. Treba li vam još neki razlog za igranje?
Na raspolaganju, kao i uvijek do sada, imate odvojene singleplayer kampanje za sve tri sukobljene strane, dakle isprepadanog marinca, progonjenog aliena i krkanskog predatora. Radnja se tiče invazije aliena na ljudsku koloniju na planeti BG 386 i svaka od rasa ima za sebe specifičnu priču koja omogućuje da ista ta dešavanja iskusite iz drugačije perspektive, pa će tako ljudi da se po običaju vade iz haosa kojeg su sami izazvali biološkim eksperimentisanjem, alieni će zbog tih eksperimenata htjeti da im se napiju krvi, a predatori će činjenicu da su ljudi zabili noseve u njihove grobnice i ostala svetišta iskoristiti kao opravdanje da pobiju sve redom.
Sve tri priče su lijepo zaokružene odličnim krajevima i dobrim bitkama s bossovima, a iako je pomalo čudno govoriti o tome kada je u pitanju ovakva igra, najemotivnija kampanja je ona alienova, jer sadrži natruhe klasične pobune potlačenog protiv tiranina i u alienovu glavu trpa taman toliko razuma da steknete utisak da kontrolišete biće ipak inteligentnije od obične krvoločne bubetine.
Obje neljudske rase mogu vršiti egzekucije neprijatelja, dostupne kada im neprimijećeni priđete s leđa ili ih onesposobite obaranjem na zemlju (udarac kundakom za marinca, skok iz daljine za aliena, te udarac šakom u glavu ili pogodak topom za predatora), pri čemu ćete onda pritiskom na određeno dugme uživati u odlično animiranim brutalnim pogubljenjima nesretnika na koje ste se namjerili: predator ljudima voli otkidati glavu i probijati im pluća svojim sječivima, dok alienima lomi kičmu, gnječi im lobanju ili im čupa ona mala usta u ustima kako bi ih umlatio njima.
S druge strane, alieni imaju zgodnu animaciju bacanja ljudi u nemilost facehuggera, ispijanja mozga, te posebno perverznog načina ubijanja pri kojem žrtvama rep zabiju u stražnjicu i gurnu ga sve dok im njegov vrh ne izađe kroz usta... uz mlaz krvi i prateće krkljanje, naravno. Jasno vam je da je ovo još jedan od onih naslova koje ne trebate pokazivati roditeljima.
Smrt odozgo
Dizajn nivoa je nešto što se ne viđa svaki dan, naročito kada su u pitanju mape s gustom vegetacijom i klaustofobični hodnici dehumanizovane kolonijalne arhitekture koju je najlakše usporediti sa metalnim paklom Dooma 3. Polufunkcionalno osvjetljenje, zaglavljena vrata, napuštena mašinerija gdje god pogledate – sve to doprinosi atmosferi opšteg rasula nastalog kada su se alieni ugnijezdili u ljudske baze.
Zahvaljujući fenomenalnoj upotrebi Rebellion Asura enginea na kojem je AVP napravljen, igra svjetla i sjene je izuzetno uvjerljiva i vrlo slična režiji u Alienu 3, gdje se alieni savršeno stapaju sa sjenkama i bukvalno su nevidljivi sve dok ih ne osvijetlite baterijskom lampom ili sami ne izađu na svjetlo, što obično rade tek kada vam priđu tik iznad glave i počnu baliti po vama.
Pomaljanje ogromne bube iz mraka ispred vašeg nosa je iskustvo na čiju jezivost se nikada nećete moći navići, a na višim nivoima težine gameplaya, svaki susret s njima je iscrpljujući i neizvjestan.
Nevjerovatno ih je teško pogoditi zato što stalno vrludaju tamo-amo, po plafonu, zidovima i opet po plafonu, dok vi panično gledate u svoj detektor pokreta i pokušavate skontati prema kojoj od one četiri tačke koje vam se uporno približavaju ćete se okrenuti. Nakon toga slijedi neselektivno pucanje svuda oko aliena, pogibija i ponovno učitavanje checkpointa, ovaj put sa znanjem gdje se tačno nalazi prijetnja (što je možda gore od neizvjesnosti).
Ovome pridodajte njihovu fenomenalnu vještačku inteligenciju zbog koje neće bezglavo jurišati na vas kao u prethodnim dijelovima, nego se strpljivo i vrlo sporo šunjaju mračnim plafonima i ćoškovima, pauzirajući s vremena na vrijeme ne bi li zbunili vaš detektor, sve dok ne dođu u poziciju za napad! Fantastično filmoliko iskustvo koje vas atmosferom baca direktno u Cameronov Aliens.
Baklje ovdje imaju neprocjenjivu taktičku vrijednost, jer, budući da skriveni alieni reaguju na svjetlost, njima ih možete istjerati iz mračnih rupa daleko prije nego što nagazite na njih i umrete od moždanog udara.
Glavni adut igranja sa tri različite rase je radikalno drugačiji pristup rješavanju problema, odnosno ubijanju svih ostalih koji ne dijele vaše anatomske karakteristike. Marinac se oslanja na spomenuti detektor pokreta koji ga svojim upornim pulsiranjem stalno podsjeća da je sâm, na baklju koja vam daje kratkotrajno olakšanje bacajući sablasnu svjetlost po okolnim površinama, te na baterijsku lampu koju, koliko se sjećam, uopšte nisam gasio, jer nijednom nisam naišao na dio nekog levela koji je bio dovoljno svijetao da se mogu opustiti bez dodatnog izvora osvjetljenja.
Njegovo oružje je također vrlo efikasno, što se posebno odnosi na smart gun koji automatski prepoznaje mete, tako da se od vas očekuje samo da ga usmjerite u generalnom pravcu odakle dolazi prijetnja i pritisnete okidač, dok će se on pobrinuti za ostalo, te nekakav poluautomatski snajper koji ima sposobnost označavanja protivnika, naročito korisnu u slučaju da se morate boriti protiv predatora, koji se okolo stalno mota sa aktiviranom nevidljivošću.
Iako je za blisku borbu protiv buba najefikasnija sačmara, maksimalna količina municije koju možete nositi za nju je očajno mala, tako da je standardni pulse rifle ipak pouzdaniji u odbijanju grozdova neprijatelja, bez obzira što ćete na hard težini potrošiti čitav šaržer na jednog aliena.
Inače, učinite sebi uslugu i igru obavezno pokrenite minimalno na hardu, bez obzira koliko poslije imali problema da prođete određene dijelove; tek tada ćete iskusiti strah i uzbuđenje koje su autori imali u vidu pri dizajniranju AVP-a, jer je na nižim nivoima težine akcija jednostavno prelagana i besmislena. Tu je i nightmare mod, koji nema niti jedan jedini checkpoint na mapama, ali to je već gubljenje vremena, jer je smiješno lako poginuti.
Alieni, s druge strane, na raspolaganju imaju samo svoje ralje i kandže, te mrak i ventilacijske otvore kojima se moraju kretati kako bi zaobišli dobro osvijetljena stepeništa i hodnike. S obzirom da je riječ o insektolikoj gamadi, glavno mjesto odakle ćete planirati napade je plafon, s kojeg ćete naglavačke visiti i posmatrati obrnutu verziju svijeta, što će novajlijama u ovom serijalu u početku djelovati beskrajno dezorijentišuće.
Da bi među marincima i androidima preživio duže od deset sekundi, alien se mora kretati u sjenkama, a tamo gdje ih nema, može ih stvoriti razbijajući sijalice repom i gaseći generatore čeljustima. Neki od najupečatljivijih momenata igranja sa ovom zvijeri su oni kada si pojedini civili propucaju glavu pištoljem kada se pojavite pred njima – uopšte im ne pada na pamet da se pokušaju odbraniti. Razumijem ih u potpunosti.
Predator, kao lik opremljen isključivo za lov, posjeduje plazmatski top sposoban da u tren oka raskomada čak i najžilaviju beštiju, zatim mine, za koje iskreno smatram da nisu ni trebale biti ubačene u igru, te disk i koplje. Kao što ćete u ulozi marinca non-stop držati upaljenu baterijsku lampu, tako ćete svog predatora uvijek držati u kamuflažnom modu, jer je to jedini način da se neprimijećeni velikim skokovima prebacujete sa zgrade na zgradu ili po granama drveća.
S obzirom da on sada ima vrlo ograničene zalihe energije koja će vam u tren oka otići na par upotreba plazmatskog topa, veliki dio igre ćete proći u melee borbi protiv aliena, koja je, opet na hardu, nevjerovatno teška i od vas zahtijeva izuzetno dobre reflekse i stalno kretanje oko protivnika da biste izbjegli njihove strahovito jake napade.
Gameplay je izbalansiran, tako da je s alienom sada lakše igrati jer ne mora obnavljati zdravlje trganjem protivnika, nego mu se ono automatski regeneriše, dok je predatorova prijašnja sposobnost iživljavanja po mapama u potpunosti uklonjena, te je mnogo ranjiviji i nesposobniji da preživi bez dodatnih izvora energije.
Omnifobija – strah od svega
Da ne bude sve ružičasto u zemlji ružičastih pufnastih meda, zeka i kaktusa, brine se vještačka inteligencija vojnika kada igrate alienovu i predatorovu kampanju, koja je naprosto razočaravajuća pošto oni ne bivaju posebno uznemireni kada se spotaknu od hrpu od nekoliko svojih kolega kojima su iščupane glave, nego samo mirno konstatuju da su naišli na friškog mrtvaca i nastave stajati u mraku, dok vi visite s plafona i spremate se da ih proburazite sječivom ili repom baš kao i sve ostale genijalce prije njih.
Igrajući u ulozi vanzemaljaca, također ćete na raspolaganju imati i korisnu mogućnost namamljivanja ljudi siktanjem, te imitiranjem njihovih glasova i emitovanjem uvreda koje će ih u većini slučajeva dovući na željeno mjesto gdje ćete im iščupati kičmu ili uraditi kakvu drugu užasnu stvar. Kada se, pak, ne odazovu vašem zovu, što se rijetko dešava, onda ste u problemima, jer jednom otkriven predator izuzetno je bespomoćan protiv ljudskih mitraljeza, te brzo gine ako ne pobjegne nazad među krošnje drveća.
Međutim, bez obzira jesu li na oprezu ili ne, ljudi i androidi dijele isto idiotsko ponašanje u kojem uopšte ne gledaju prema plafonu, krovovima zgrada i krošnjama drveća, nego se samo vrzmaju tik ispod vas, raspravljajući gdje ste vi to, moliću lijepo, mogli otići i da li je u fast foodu kod debelog Joea poskupio hamburger ili ne. Bijedno.
Po uzoru na AVP 2, početak kampanje za marinca je fantastičan i nevjerovatno napet, pošto se budite sami u opustošenoj koloniji i krećete u njeno istraživanje, osluškujući trčanje zvijeri kroz ventilacijske otvore i nervozno očekujući prvi sukob s njima. Čak i nakon tog uvoda nećete znati šta je strašnije: tumaranje vanjskim prostorima, gdje se stalno panično okrećete oko sebe u pokušaju da uhvatite bilo kakvo sumnjivo kretanje na motion trackeru, ili ulazak u kakvu klaustofobičnu građevinu sa malim milionom rupa i ćoškova iz kojih alieni mogu iskočiti.
Ali, nažalost, ovako pažljivo režirano igraće iskustvo može biti zanimljivo samo pri prvom prolasku, zbog čega su na kraju nepredvidljivi infarktni susreti sa respawnajućim protivnicima u prvom dijelu ipak efektniji i sadrže veći replay value.
Naime, lokacije na kojima se odvijaju sve tri kampanje, uključujući i multiplayer okršaje, vrlo su male i ograničene, čak i kada su u pitanju mape smještene u džunglu. Obavljanje zadataka je strogo linearno i jednom kada prođete kampanju, nećete osjetiti apsolutno nikakav poriv da joj se ikada više vratite, pa nam ostaje samo da zamišljamo kako bi bilo igrati se lovca i lovine u Crysis ili Far Cry prašumi.
Kampanja me povremeno iznenađivala i glupostima kao što je neprenošenje teško skupljenog oružja i municije u iduću misiju (!?), što baš i nije djelotvorno u stvaranju imerzivne i konzistentne radnje.
Međutim, uz ove nedostatke, najozbiljniji problem je taj što kampanje za sve tri rase dijele zajedničke nivoe, odnosno velike dijelove istih, što znači da će se vaša zabavljenost igrom uporno smanjivati kako budete odmicali u singleplayeru. Kada nakon marinca i aliena i po treći put, u ulozi predatora, prođete jednu istu misiju, već ćete biti smoreni, a entuzijazmu s briljantnog početka igre neće biti ni traga. Da bude gore, zbog raznih nedosljednosti u načinu pričanja priče, sama hronologija događaja ponekad neće biti najjasnija, pa tako ni smještanje sve tri kampanje za vrijeme istih dešavanja nema nekog smisla.
Na primjer, predatorova kampanja bi trebala da se netom nastavlja na ljudsku, u kojoj je već bilo vrlo jasno da su jedinice marinaca gotovo u potpunosti pobijene, ali uprkos tome, predator će nailaziti na horde vojnika na levelima koji bi već trebali biti opustošeni.
Muzika koja trešti pri svemu tome je u najboljem slučaju prosječna i u većini slučajeva samo nepotrebno odvlači pažnju od glavnog aduta igranja sa svim likovima uključenim u radnju, a to je šunjanje kroz odlično dizajnirana okruženja i trzanje na svaki šum. Upravo su ambijentalni zvukovi najbolji soundtrack gameplayu AVP-a i atmosfera je najintenzivnija onda kada nema muzike, nego tišinu oko vas razbijaju samo deprimirajuće pulsiranje detektora pokreta, high-tech zujanje i brujanje predatorove opreme ili pak, alienovo siktanje.
Salko dinamitaš
Haos sukoba tri apsolutno različite rase najbolje dolazi do izražaja u multiplayeru, gdje pored otkačenog deathmatcha možete učestvovati i u timskim obračunima jedne rase protiv druge, kao i u predator hunt modu čije ime dovoljno govori o čemu se radi. Infestation mod počinje s jednim alienom i timom ljudi koji ga trebaju ubiti, s tim da svaki poginuli marinac postaje dodatni alien i mora dokrajčiti ostatak vojnika, što je možda najzabavnija stvar ovdje.
Jedini problem mrežne igre su zasad relativno proste mape, pa bi eventualni spas za ovu komponentu bilo izdavanje editora – dakako, to se neće desiti sve dok se DLC-ovi od po pet mapa prodaju za dnevnicu naših rudara.
Fenomenalna Doomolika grafika rezultira brutalnim hardverskim zahtjevima, kojima, u slučaju da imate Nvidia GeForce, komotno možete pridodati i trzanje zbog loših drajvera, a ni mjesec dana nakon izlaska igre Nvidia nije izdala ispravku, iako je to ATI uradio odmah za sličan problem na svojim karticama.
Aliens vs. Predator u DX-u 10 i 11 ima tako oštre teksture da su me zaboljele oči od gledanja u njih, a također ne mogu da se sjetim naslova koji ima bolje osvjetljenje u interijerima. Specijalni efekti, shaderi i apsolutno savršen izgled i animacija aliena čine ovo jednom od rijetkih igara gdje kvalitetna grafika za klasu poboljšava iskustvo igranja, a najbitnije je to što će ona predobro izgledati i na prosječnom nivou detalja, kojeg može gurati većina računarskih konfiguracija.
Glavna atrakcija Aliens vs. Predatora je oduvijek bila njegova nestvarno krvava singleplayer kampanja, ali sada ona nažalost pomalo ustupa mjesto multiplayeru. Zbog nedostatka novca, vremena, kozmičke energije i ko zna čega još, singleplayer nije ni približno toliko razrađen koliko je mogao biti, pa vam jedino ostaje da tugu zbog njegovog neiskorištenog potencijala utopite umreženi sa drugim igračima. Igru svakako trebate proći, naročito ako ne trošite po čitav dan na igranje, jer je AVP 3 zbog svoje dinamičnosti i intenziteta idealan za raspaliti po jedno sat vremena dnevno prije odlaska na spavanje, te će vam u tom slučaju trajati dovoljno dugo da vas ne zaboli novčanik zbog izdvojenog novca.
(Hiseta.com/Banja-Luka.mobi/INFO magazin broj 147)
Marketing
